"Foteljaski" doprinos manifestaciji "Srcem za piramide"

Uoci sutrasnjeg teferica u Visokom na kojem ce biti svega osim borbe bikova, arheologije i nauke, magazin Dani objavljuje intervju s prof. dr Predragom Novakovicem. Tajming je zaista sjajan, bas uoci ceremonije pocetka ovogodisnjeg presipanja iz supljeg u prazno. Nakon sjajnog komentara na ovaj intervju kojeg je napisala Stultitia , svaka moja rijec bi bila zaista suvisna.



Dakle:


Intervju: Prof. dr. Predrag Novaković, profesor arheologije na Univerzitetu u Ljubljani i sekretar EAA, Evropske asocijacije arheologa Nacionalizam ne može bez arheologije

Prof. Novaković je krajem marta gostovao na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, između ostalih, s predavanjem o temi Nacionalizam i arheologija. Za Dane govori o historijskoj isprepletenosti arheologije i nacionalizma, zloupotrebi arheologije u političke i ideološke svrhe, o potrebi populariziranja arheološke nauke, kao i najnovijem pseudonaučnom skandalu Semira Osmanagića

Vuk Bačanović

DANI: Profesore Novakoviću, nedavno ste na Filozofskom fakultetu u Sarajevu održali predavanje o povezanosti nacionalnih pokreta i arheologije. Koliko su zapravo nacionalne ideologije isprepletene s ovom naukom?

NOVAKOVIĆ: Predavanje koje sam držao započeo sam jednim skoro retoričkim pitanjem, koje smo jedan kolega Božidar Slapšak i ja postavili u jednom tekstu prije desetak godina: da li je moguća arheologija bez nacionalizma? Naš odgovor je u tom tekstu bio: teoretski da. Teoretski zbog toga jer nije moguć nacionalizam bez arheologije. Budući da arheologija ne može utjecati na to šta će se iz nje uzimati za neke projekte, planove, itd. Nacionalizam i arheologija imaju zanimljiv suživot. Istraživanja su pokazala da je arheologija kao nauka još od samog početka isprepletena s idejom nacionalizma, s istraživanjem u okviru nacionalne perspektive i to se vidi iz historije arheološke znanosti. Negdje sredinom 19. vijeka, kada arheologija postaje prava znanstvena disciplina, kada razvija svoje autonomne kritičke metode obrade građe, ona to radi i u duhu nacionalne perspektive - nacionalizma, tada glavne ideologije u evropskom društvu. Od neke prakse prisutne u vrijeme renesanse - dinastija i vladara koji su posjedovanjem antičkih skulptura željeli dodatno legitimizirati svoju vlast - predstavljajući te spomenike kao simboličke veze s dalekim slavnim ličnostima, dolazi do pojave nauke arheologije koja daje odgovore na nacionalna identitetska pitanja - starine, identiteta, razlikovanja "nas i njih".

DANI: Historiju arheologije, dakle, možemo djelomično razumjeti i kao historiju politike?

NOVAKOVIĆ: Upravo. Radi se o političkoj borbi koja se vodila na više frontova. Na jednoj strani, naravno, to je projekt koji je napredan - u smislu transformacije starog feudalnog režima u građansko društvo. S druge strane, ta se nacionalna perspektiva, odnosno zloupotreba arheologije u političke svrhe praktično nastavlja s više ili manje nesmanjenim intenzitetom sve do Drugog svjetskog rata, pa i poslije toga. Relevantne studije poznatih arheologa, npr. Brusa Trigera, pokazuju da se historija arheologije u velikoj mjeri može označiti kao historija nacionalističke, imperijalističke i kolonijalne nauke.

DANI: Zbog čega?

NOVAKOVIĆ: Zbog toga što je samo bavljenje prošlosti metodama arheološke nauke izum zapadne civilizacije. Nauka dolazi s kolonijalnim vlastima u države Afrike, Azije i Amerike. Sve te zajednice imaju svoje načine bavljenja dalekom prošlošću. Arheologija je nešto što dolazi iz Evrope. I, naravno, u toj globalizaciji arheologija dobija opći predznak. Međutim, historijski gledano, ona je način na koji zapadna civilizacija pokušava spoznati najstariju prošlost. Zbog čega je arheologija imperijalistička? Upravo zbog toga jer je bila zaštitnim znakom promocije imperijalističkih sila: Engleske, Njemačke, SAD-a.

DANI: Koji su najpoznatiji primjeri te zloupotrebe?

NOVAKOVIĆ: Najprije bi trebalo istaći da arheologija krajem 19. vijeka u sebi ima jedan evolucionistički moment. Ona priča najstariju historiju čovječanstva - tehnološku, kulturnu, da bi se upravo tada pred nju ispriječilo pitanje koje se tiče njene relevantnosti, a to je: šta arheologija može kazati o nacionalnoj historiji? I tada arheologija mijenja svoju interpretaciju iz neke univerzalne evolucionističke u neku kulturno-historijsku nauku. Toj transformaciji najviše je doprinijela tadašnja njemačka arheologija, koja je jednostavno željela prahistoriju pisati na način historije. Više se ne govori o čovječanstvu, nego o plemenima. Govori se o dalekim precima konkretnih nacija. Tada se u arheološkoj literaturi javlja izraz "arheološka kultura" (danas imamo na hiljade kultura - vinčanska kultura, bjelobrdska kultura). Radilo se, ustvari, o metaforama za nacionalnu državu. Tada se pod kulturama misli na neko konkretno pleme, na neku konkretnu grupu i u duhu te ideje se razvija cijeli niz postupaka kojima bi trebalo dokazati razvoj neke nacije iz dalekih prahistorijskih kultura. Te ideje je njemačka arheologija dovela do krajnosti u vrijeme nacizma. Tada se i biološka komponenta čovjeka pokušala povezivati s kulturnom. Njemački arheolozi, barem veći dio prahistoričara koji su bili pod utjecajem te ideologije, namjerno su krivo interpretirali nalaze kao pragermanske, germanske itd. Čak u vrijeme rata dešavala su se velika iskopavanja u Češkoj, Sloveniji, Ukrajini, južno od Alpa, istočno od Sudeta itd. s namjerom dokazivanja germanskog prava na tu zemlju. Jednako tome imamo fašističku arheologiju u vrijeme Mussolinija, koja je bila jedna od propagandnih alata za njegovu slavnu uzrečicu "Mediterane - Mare Nostrum". Tako se pokušala obnoviti slava nekadašnje Rimske imperije arheološkim "dokazivanjem" Rimljana, čiji su nasljednici Talijani. Imate tako bizarne projekte, kao što je podizanje ogromnog muzeja povodom 2.000. godišnjice dolaska Augusta na vlast. To je i danas ogroman muzej i oni koji ga posjete se mogu uvjeriti da se radi o nevjerovatnoj arhitektonskoj investiciji u neoklasicizam, tadašnjeg fašističkog režima. U Drugom svjetskom ratu je bilo još puno elemenata zloupotrebe - iskopavanja kako bi se falsificirala historija. Međutim, interesantno je da se ni poslije rata puno strukturalnih stvari nije promijenilo. Samo su se strelice okrenule pa se istom metodom u Poljskoj dokazivalo da je pangermanizam pogrešan i da se radi o sla venskim naseljavanjima zapada. Onda npr. imamo situacije kada se na Prvom kongresu jugoslavenskih arheologa u rezoluciji govori kako arheologija treba da služi afirmaciji "bratstva i jedinstva" i "ka odvraćanju od slabih teorija o etnogenezi naših naroda". U svim evropskim državama mogli bismo nabrojati primjere zloupotrebe.

DANI: U čemu je najveća greška takvog ideološkog pristupa arheologiji?

NOVAKOVIĆ: Najveća greška leži u mišljenju da arheologija može dati odgovore na pitanja etnogeneze, odnosno da je etnogeneza nešto čime se arheologija mora primarno baviti i davati odgovore na takva pitanja. U savremenoj arheologiji postavlja se veliko pitanje da li nalazi zaista sadrže etničku informaciju. Da li to može biti pravo pitanje, budući da znamo da su narod i nacija historijski konstrukti koji imaju svoju modernu historiju i nemoguće je, prema tome, sadašnjost prenositi u prahistoriju. Manipulacije se dešavaju i danas. Prije nekoliko godina održavala se proslava 1.000. godišnjice Francuske, kada se pokušala francuska historija protegnuti do franačkog kralja Klodviga. Čak je i Katolička crkva u tome učestvovala - a radilo se o Franku, dakle Germanu. Zatim, imamo i grčko-makedonski primjer države, grba i zastave. Zatim su tu i brojne autohtonističke teorije na Balkanu, koje bi nenaučnim metodama željele dokazati kontinuirano prisustvo određenog balkanskog naroda od prahistorije. Njih ima u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i u Bugarskoj. To su sve pseudoznanstvene situacije gdje, pogotovo u vrijeme društvenih promjena i kriza, takve stvari dolaze na površinu. Takve stvari postoje od početka arheologije. Od samog početka jer autohtonističke teorije nalazimo još prije 50 godina. Historija je postala toliko važna stvar da se njome bave svi.

DANI: Međutim, šta da radimo s nacional-šovinistima i pseudonaučnicima u akademskim krugovima ili onima koji teže da u njih uđu?

NOVAKOVIĆ: Nema jasne granice koja bi se mogla povući između patriotsko motivirane ili patriotsko pisane arheologije i nacional-šovinističke. Ta crta je vrlo tanka i često zavisi od osjećaja mjere u nekom društvenom trenutku. Takve je pojave potrebno izolirati. Mora se znati gdje se šta piše. Recimo, jedan ozbiljan časopis neće nikada objaviti teze o tzv. piramidama u Visokom ili o ranim Slavenima u 4. vijeku, što piše srpski arheolog Đorđe Janković, o gotskom porijeklu Hrvata, venetskom porijeklu Slovenaca itd.

DANI: Kako to razjasniti laicima - ljudima koji ne čitaju naučnu literaturu i kojima je lako predstaviti nešto što je nenaučno kao naučno?

NOVAKOVIĆ: Mi možemo pisati u svrhu pozitivne promocije naše regije, kulture, pa čak i nacije, ali s pozicije koja ne bi bila nacional-šovinistička, to jeste kada se ne pokušava afirmirati "naše" na račun "drugoga". Danas, kada je arheologija dosegla veliku zrelost i kada je sposobna kreirati nove spoznajne horizonte - ona zahtijeva od arheologa i javnu odgovornost. Mi radimo u društvu i ne možemo biti zaključani u svoje kružoke. Mi moramo učestvovati u javnom diskursu, u javnim raspravama koje će biti jasne ljudima koji nisu arheolozi. Vrlo dobar iskorak u tom pravcu jeste naučnopopularna literatura. Mi nismo dobri PR-ovci. Mi smo dobri za svoj posao koji nije najatraktivniji. Mi ne znamo dobrim literarnim konstrukcijama objašnjavati stvari. Zato postoje sposobni ljudi - arheolozi, koji su sposobni prenositi nalaze jezikom modernih sredstava komunikacije. Na kraju krajeva, mi sebi moramo postaviti pitanje relevantnosti pred poreskim obveznicima. Mi moramo znati predstaviti naše rezultate, tako da će oni koji nas finansiraju, dakle javnost, od toga nešto imati - da to nije posao za malu grupu ljudi. Činjenice se moraju provjeriti, staviti na pravo mjesto i pravilno prezentirati javnosti.


Piramida

Izvještaj dr. Nabila Swelima ne zadovoljava naučne kriterije

DANI: Kada već govorimo o pseudonauci, onda ne možemo zaobići najavljenu "Prvu međunarodnu naučnu konferenciju o Bosanskoj dolini piramida", koja je najavljena za august ove godine. Jedan od radova za tu konferenciju napisao je i trostruki doktor egiptologije dr. Nabil Swelim. Rad ste i Vi imali priliku čitati. Kakav je Vaš komentar?

NOVAKOVIĆ: Pročitao sam spomenuti izvještaj i osnovni problem je u tome što to nije izvještaj o radu i rezultatima, kao što su standardni arheološki izvještaji, nego neka vrsta kompilacije ideja, koje se autoru rađaju posmatrajući određene stvari na terenu i čitajući o njima iz Osmanagićevih tekstova. Praktički, svi "empirički" podaci su izrazito neuvjerljivi ili grafički prezentirani na neuvjerljiv način, da svako s bar malo zdrave metodološke skepse mora posumnjati u njihovu vjerodostojnost - bar na osnovu toga kako su grafički prezentirani u izvještaju odnosno utemeljeni u tekstu. Ustvari, svoje ideje i samo vjerovanje da piramide postoje autor pokušava poduprijeti konstantnim referiranjem na piramide iz Egipta i umetanjem njihovih slika i crteža. U izvještaju npr. nije moguće naći nijedan originalni terenski crtež s lokacija tzv. piramida u Visokom koji bi bio opremljen s dimenzijama i svim ostalim podacima koje takvi crteži normalno imaju. Isto tako skoro sve njegove fotografije su bez mjerila.

DANI: To znači da rad ne zadovoljava naučne standarde?

NOVAKOVIĆ: Stvar nije toliko u tehničkom pomanjkanju odnosno nedostizanju normalnog standarda tehničke arheološke dokumentacije, već u tome da praktički nijedan njegov argument nije de facto poduprt korektnim dokazima. To čak i sam autor na više mjesta spominje, govoreći kako su trenutni podaci "inconclusive" - npr. kod geofizičkih istraživanja (nema nijedne slike), kod istraživanja maltera (usput rečeno, najstariji malter u našem širem regionu pojavljuje se s antičkim građevinama; radi se o tehnologiji tzv. krečnjačkih maltera), tehnike gradnje i oko puno drugih stvari. Malter je dobar primjer: kako o njemu ne može kazati ništa, umjesto toga govori o malteru piramida iz Egipta; isto tako na više mjesta spominje stranice odnosno rubove piramida koji jesu deformirani pa odstupaju od očekivanog modela ali to je za autora sekundarnog značaja. Dobar primjer je i sljedeća rečenica: The geological-sedimentary analyses have not shown for certain whether: the .... layered sandstone and breccia blocks, ...were manually processed and/or cut to fit the required dimensions. (Geološko-sedimentološke analize nisu zasigurno potvrdile da li su blokovi pješčara i breče položeni djelovanjem ljudskog faktora i/ili isječeni kako bi se postigle njihove željene dimenzije.) U takvim situacijama kaže da će to konačno moći potvrditi samo buduća istraživanja. Zanimljivo je i ono o čemu nema skoro ni riječi u izvještaju: a to je potpuna odsutnost bilo kakvih nalaza predmeta (artefakata), što je potpuno nemoguće zamisliti ako je na tom mjestu bila građena najveća piramida na svijetu. Čak i najsitniji fragmenti artefakata su obično dovoljan i vjerodostojan pokazatelj da je određeni sloj antropiziran ili stratigrafski depozit (antropogenog nastanka). Druga stvar o kojoj ne piše je starost tzv. građevina. Samo na jednom mjestu referira se na hear/say informaciju jednog geologa koji tvrdi da je za formaciju centimetra zemlje potrebno 200-300 godina pa se onda iz debljine depozita interpolira starost baze na kojoj počiva ta akumulacija zemlje. Ta informacija može i biti više-manje tačna ali treba provjeriti vrlo precizno na koje lokalne situacije se ta informacija odnosi. Već sam oblik i pad terena u jednoj maloj dolini zna imati potpuno različite debljine zemljinih depozita na njenim pojedinim dijelovima. U slučaju karakterizacije geoloških depozita kao miocenskih od strane prof. Vrapca sam se isto tako pita da li je to lokalni fenomen i od Vrapca zahtijeva da pokaže tačno gdje je uzeo uzorke i kojim metodama, dok sam to isto nije učinio. Problem starosti pokušava zaobići time što svoj izvještaj karakterizira kao geoarheološki, pa problem datacije prebacuje u budućnost.

DANI: Da li onda uopće možemo govoriti o naučnom izvještaju?

NOVAKOVIĆ: Suma sumarum, izvještaj ne zadovoljava ni najminimalnije naučne standarde jer se jednostavno "spotiče" na osnovama argumentacije. Pun je površnih zaključaka, rupe u njemu popunjavaju reference na egipatske i druge piramide, za koje faktički i nema potrebe da se stavljaju u izvještaj jer neke prave komparativne analize nema. U tom smislu jedini cilj takvih inserata je stvoriti asocijaciju između "visočkih piramida" i pravih piramida. Izvještaj može izgledati "naučan" jednom laiku (tipična forma parazitiranja na naučnom diskursu) ali sam potpuno siguran da ga nijedan relevantan naučni časopis ne bi objavio. Njegov sadržaj je o tome šta autor vjeruje da je vidio a ne šta se tamo de facto nalazi.