Poetesa i profesor

Prije par dana, onako uz kafu, spomenem prijateljici (profesoru i lektoru) Zlatine pjesmice. Zena se grohotom nasmijala na sam pomen “piramida u poeziji” , ali kako je dalje citala stihove i u nevjerici odmahivala glavom, odlucila je da nesto mora napisati, da jednostavno ne moze ostati nijema prema ovakvoj sramoti BH izdavastva.

Danas mi je poslala svoje misljenje. Prenosim ga u cjelosti i zahvaljujem joj!


Poetesa i profesor

Treba biti veoma, veoma hrabar, pa objaviti knjigu kakva se nedavno, nažalost, pojavila i “prezentirana u Collegium artisticumu u Sarajevu, u ponedjeljak 17. decembra”.

Treba biti veoma, veoma hrabar, pa se nazvati “autoricom” poezije koja se nalazi između korica ovog čuda nazvanog “Bosanska dolina piramida u poeziji”, i potpisati se punim imenom i prezimenom: Zlata Ostrogović – Todorović.

Zlata je hrabra.

A treba biti još hrabriji pa se pojaviti kao recenzent(i) i promotor.

I Besim Spahić je hrabar čovjek, bez sumnje. Svestran, elokventan, ogromnog znanja, fascinantan, čovjek čija se predavanja slušaju s uživanjem. Avaj, Besime!! Zašto sve to staviste na kocku, potpisujući nesto što se nikako, baš nikako ne može nazvati poezijom.Više Vam ne vjerujem!

Već sama najava prezentacije je infantilna, stereotipna i......nepismena:
“Zlata Ostrogović - Todorović je zaljubljenica u poeziju, umjetnost, historiju i drevne civilizacije. Prateći, od samog početka, rad Fondacije "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca", Zlata je inspiraciju pronalazila u svakom novom dokazu, artefektu, posjeti i svoje misli je pretakala u stihove”.

Ovo: “misli je pretakala u stihove” je stara floskula koju više ni učenici ne upotrebljavaju.

A, “atrtefekt” nije “....fekt” , nego “artefakt”.

U Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića piše:
Artefakt, lat. (isp. ars + fakt, v.) umjetni proizvod (za razliku od prirodnog proizvoda), ljudskom rukom načinjen predmet, rukotvorina.

Filipovićev Rječnik stranih riječi samo kaže: artefakt – umjetni proizvod

Wikipedia objašnjava:
• artefact or artifact: In British usage, artefact is the main spelling and artifact a minor variant; however, some speakers claim to write artefact to mean “a product of artisanry” but artifact when the meaning is “a flaw in experimental results caused by the experiment itself”. In American English, artifact is the usual spelling, although it is regarded as nonstandard by some U.S. authorities. Canadians prefer artifact and Australians artefact, according to their respective dictionaries.
• artefact ili artifact: u britanskoj upotrebi, artefact je osnovni način pisanja riječi, a artifact je varijanta koja je u manjini, međutim, neki govornici tvrde da pišu atrefact kada misle na “proizvod umjetnosti”, a artifact kada je značenje “greška u eksperimentalnim rezultatima prouzrokovana samim eksperimentom”. U američkom engleskom, artifact je uobičajeni način pisanja, iako ga neki američki stručnjaci smatraju nestandardnim. Kanađani preferiraju artifact, a Australijanci artefact, sudeći prema njihovim rječnicima.

Nigdje nema ARTEFEKTA. Osim onog iz kojeg je poetesa “pronalazila inspiraciju”.

Poliglota, profesor Besim, morao bi ovo znati. Neko Vam je gadno podvalio profesore! Nije Vam bilo lako napisati recenziju. Narod to zove “praviti pitu od dreka”.

Indikativna je ova Vaša rečenica iz recenzije: “Citirajući Bibliju, autorica u jednoj pjesmi upozorava: Sretan je onaj koji vjeruje, a ne vidi”. Ja bih je primijenila na Vas: vjerujete Zlati, a ne vidite da je riječ o diletantu, o nečemu što se ne smije zvati poezijom. Ne vidite ili ne želite da vidite, ili ste se našli u zajedničkom idolopoklonstvu i veličanju hodajućeg Boga.

Dobila sam četiri “pjesme”, pjesmuljka, lupetanja,... pročitala i ne bih više ni jednu, jer ja nisam hrabra ni kao Zlata, ni kao Besim.

Ništa nije slučajno, slažem se, pa ni to da “poetesa” pjesmu ovog naslova počne oblikom glagolskog priloga sadašnjeg “listajući”, koji u ostalim, nazovi stihovima, koji slijede, nema nikakvo uporište. Autorica ne poznaje jezik (ali piše poeziju), jer treći stih “vapi” za nečim što odgovara ovom “listajući”. Na primjer: listajući................nalazimo, otkrivamo i sl. Pravopisna je greška i “ćinjenica”. Kako je izgovarate, profesore?

A zašto, Zlato, ili Zlata, zašto te “ćinjenice” koje nalazimo u Bibliji “zapanjuju svijet”? Biblija ne zapanjuje, ona je nešto sasvim drugo, što vi još niste otkrili. Da li ste je pročitali? Koliko puta?

E, to “zapanjivanje” je, tvrdi druga strofa i “slučaj i scitatom”. Pazite, profesore, SLUČAJ....

A onda, opet, pravopisna greška : “SCITATOM”, jedna riječ, a osnovci znaju da se prijedlozi pišu odvojeno od imenica. Inače druga strofa liči na rečenicu, sumnjive vrijednosti, istrgnutu iz neke priče s časa književnosti.

Slijedi etimološka nebuloza o imenu Semir, pa malo “pjesničke slobode”, pa spominjanje nekih dilema, da bi na kraju, opet jezički nekorektno (“sa slovima kodirana”), bilo i “kodiranja” (baš poetično), i sve se završilo logičkim pitanjem.

Iz pjesme KAD BOG UMIJEŠA PRSTE saznali smo da se desilo neko čudo pa je sam Bog pomogao obožavanom Semiru (nije Semir kriv), zatim koje je škole dotični završio, šta mu otac (onaj biološki) radi i još koješta.
I sve je opet zapakovano u nešto što se NE MOŽE I NE SMIJE nazvati stihom, strofom, poezijom. Pročitajte treći i četvrti stih i zamislite se!

Zatim slijedi politički govor o poduzetništvu, ekonomiji, prosperitetu, stanovništvu…
Kraj je efektna figura kontrasta: mali čovjek, a veliki genije!

Genijalno, profesore Besime, zar ne?

DIJECA ISTRAŽIVAČI (djeca, Zlato, ne dijeca) je pionirska pjesmica, neuvjerljivih klimavih nazovistihova, kliktavi pozdrav malim borcima za veliko djelo Semirovo. A maleni pobjeđuju skeptičnog zlog vuka koji se kontraverznim vijestima namjerio na nejakog, malog čovjeka-genija. I dokazaše “šta povjerenje u Semira znači”.
No, no, veliki zli vuče…!

Doteturah se najzad i do nečeg što glasi i izgleda ovako: muriS i Semir

Ovo je trebalo da bude oda ocu sinu. Međutim, ovo je strašno. Onaj ko bi se zaista pozabavio recenzijom samo ove tvorevine, našao bi se na sto muka. Zato, možda, recenzenti nisu ni pročitali to što su potpisali. Manji bi im grijeh bio da priznaju da nisu (što se ne smije raditi) nego da su pročitali i dali knjizi zeleno svjetlo.

Možete li objasniti, gospodo, ili opravdati postojanje ovoga (stid me da kažem stihova) :
“Kad upitah Semirovog oca
Zašto ima tri sina na”S”

Šta znače “sinovi na “s”? Na čemu su to oni?

Zamislite se malo i nad ovim:

Tako, dok državni oci neki
Skeptici prema tim radovima,
Biološki otac najbolje zna
Potencijale uma svoga sina.

Ovo je neviđena glupost !!!!


A tek pravopis! Zapamtite: nije “ODKRIJE”, “ODKRIĆE”, nego oTkrije i oTkriće. Lekcija iz osnovne škole-jednačenje po zvučnosti.

Za mene je stvarno otkriće činjenica (ne “ćinjenica”) da se neko usudio objaviti i pustiti u svijet ovu nedonoščad, a da im je kumovao niko drugi do za mene, do sada, zaista veliki Besim.

Gospodo recenzenti, poeteso Zlata, pjesnički jezik ima svoje zakonitosti. Moć ritma je magična, a osnovni oblik tog jezika je stih. O njemu postoji čitava nauka i zove se v e r s i f i k a c i j a.

Stih (grč. stihos – red, vrsta) ima i latinski naziv versus (od verto – okrećem, vraćam)

Ali, to je samo izvanjska karakteristika stiha. Unutrašnja karakteristika njegova sastoji se u cjelovitosti najmanje slike, misli i osjećaja, te u posebnom ritmu, koji ovisi o broju, akcentu i duljini slogova, kao i o rasporedu pauza i glasova koji sačinjavaju stih. Ništa od ovoga ne nalazimo u Zlatinim “pjesmama”. Zlata ne poznaje prozodiju, metriku ni ritmiku, tri osnovna dijela nauke o stihu. Ne zna šta je opkoračenje, šta rima, ne poznaje, prema tome, ni vrste rime, ni tipove rime, ni njene vrijednosti. Ona i nema rime u svojim …. u tom nečem.

Istina, postoji i s l o b o d n i stih , tradicionalni i moderni. Premda odstupa od metra ili rime, ima ritmičnost, blizak je ritmičkoj prozi. Takva je poezija kao glazba, emotivna, skladna, lirska proza.
Zlatine stihove ne možemo nazvati ni “slobodnim”. Možda bezobraznim jer se tako predstavljaju, a nisu NIŠTA.

Ne možemo ih nazvati ničim osim glupim lupetanjem, nepismenim trabunjanjem u slavu obožavanog Semira.

Bolje bi, Zlato, bilo da si ćutala u svom idolopoklonstvu ili pisala prozu o svom bogočovjeku. Kažu da i sat koji “stoji” dvaput pokaže tačno vrijeme. Dvije ode Semiru bi bile dovoljne. Ovako osramoti i Semira i sebe, a Besimu niko nije kriv- sam se osramotio. Usput i onaj drugi recenzent.

Gdje je u svemu ovome Besim Spahić?